Nije gluma već življenje

Perhan Rustem, Rom, sada devetnaestogodišnjak, prvo je naše dijete prodato da krade za „vlasnika“. Sada živi u Skoplju, poslije četiri godine boravka u KP domu, go i bos, kakav je i bio kada je kao sadmogodišnjak odveden u Italiju. Mada dijete, vrlo brzo je postao „šampion za krađu na cela Italija“, a  njegove gazde i rođaci koji su ga preprodavali u tih osam godina  mukotrpnog života, obogatili su se i sagradili kuće od novca i zlata koje je Perhan krao po bogatim italijanskim kućama. A on, ponovo na ulici i bez ičeg svoga, vlastitom kožom potvrđuje staru romsku izreku „Ciganin ima dvije ruke zato da sa jednu uzima a sa drugu daje, a da na njega ne ostane ništa“.

Rustemova životna priča inspirisala je našeg najuspješnijeg reditelja Emira Kusturicu da napravi film „Dom za vješanje“, ostvarenje o kojem se već naveliko priča, a koje je satkano od realnosti, priviđenja i snova. Glavnu ulogu, ulogu cigana Perhana, Kusturica je povjerio naturščiku Davoru Dujmoviću, našem sagovorniku, devetnasetogodišnjaku iza kojeg su već uloge u  proslavljenom „Ocu“ i Materičevoj „Strategiji švrake“. Pravi povod za razgovor sa Dujmovićem bio je svjetska premijera „Doma za vješanje“ kada je uzbuđenje dostiglo vrhunac, podsticano NAJ ocijenama znalaca i saznanjem da se jedan takav filmski spektakl održava u Sarajevu. Sve „oči“ bile su uprte u Skenderiju gdje se spremala filmska priredba  scenarija sličnog holivudskim, a razgovori u gradu obavezno su se završavali pitanjem: “Hoćeš li gledati Dom?” A Davora Dujmovića ni za lijeka!

Okretali smo telefonske brojeve strahujući od neuspjeha jer smo čuli da je izbjegao i dogovoreni razgovor za televiziju. I pronašli smo ga, ali samo zahvaljujući ljubaznosti i angažovanju prijatelja za producentske kuće “Forum“ – Važi, ali da me nije teta Anđa zamolila… – konačno nam je potvrdio dolazak. U maglovito, veoma hladno sarajevsko predvečerje čekali smo Dujmovića na Obali promrzli, obradovali smo se silueti koja se, u dogovoreni čas, jedva nazirala kroz smog.

Jesi li to ti, Davore? – Nije, nego si ti! Bio je to šeretski odgovor, tipično sarajevski, koji ruši sve barijere u kontaktu nepoznatih a primjeren Dujmovićevom uzrastu i tipu. Mladić, jednostavnog izgleda i još jednostavnijeg ophođenja, odjeven je u đins, gotovo traljavo, kariranu košulju i kožnu „šofersku“ jaknu u koju se zavlači do ušiju. – Nećemo dugo, jel`de? Moram kupiti zimske gume za „fiću“, od jarana, polovne.

Razgovor smo počeli smušeno, isforsirano, i dosta dugo nismo uspijevali pronaći Davorovu „talasnu dužinu“. A onda, odjednom, opustio se, čak raspričao, a njegove još dječačke oči počele su lutati za sjećanjima. Rekao je dosta toga i, pomalo stidljivo, dao naslutiti ostalo. A krenuli smo od početka. Od 1983. godine kada ga je Kusturica, tražeći glumca za lik starijeg djeteta porodice Malkoč u filmu „Otac na službenom putu“ ugledao u sarajevskom restoranu. – Naravno da sam odmah zagrizao. Kako i ne bih, jer imao sam tada trinaest godina, a to je uzrast kada se dvoumiš da li ćeš biti pilot ili astronaut. A film? To je još privlačnije. Uspjesi „Oca“, kasnije, ne dotiću se Davorovog privatnog života. Uskoro dobiva ulogu u „Strategiji švrake“ i još za snimanja tog filma od vozača ekipe čuje da ga Emir Kusturica namjerava angažovati za glavnu ulogu.

Da li je srce zaigralo?
– Pa jeste, priznajem. Ali, nisam vjerovao. Ipak, odlazi na probno snimanje u Skoplje gdje uspješno eliminiše eventualne suparnike. Davor postaje Perhan. Prvi dani provedeni u romskoj mahali “Šutka“ ostavili su na njega dubok dojam. Kako i ne bi kada tu, pretpostavlja se, živi četrdeset hiljada Cigana, uglavnom u neimaštini, tako neobično sretnih u  njihovoj nesreći, koliko i veselih u vlastitoj koži.

Da li si osjetio bojazan pred tako velikom ulogom?
– Samo u početku. Kasnije sam u sve ulazio postepeno. I kada se sa predviđena tri mjeseca snimanje odužilo na devet, činilo mi se da nema kraja. A sada,  ponovo sve bih dao da se vratim makar i u najteži dan snimanja.

Da li si svoj rad shvatao kao posao, zabavu ili…?
– Više kao veliku obavezu, ali prema drugu. Ujutro, kada u šest sati treba da ustanem da me šminkaju, a legao sam u tri…bilo mi je teško. Niko me ne bi ružio, niti bi, naprimjer, neko napisao prijavu, već..šta bi mislili o meni? Pitao sam se i – ustajao. Davor Dujmović priznaje da se trudio ali, kaže, nije zbog toga osjećao muku  jer je znao da i ostali ulažu isto toliko napora. A ipak je toliko puta poželio da ode kući i da svemu dođe kraj. Tokom devet mjeseci (snimanje je počelo na plus četrdeset stepeni a neke kadrove je snimao na minus deset, u vodi, u gaćama) imao je samo tri dana slobodna. Ostale je proveo pred kamerom. Kako je to raditi sa Kusturicom – željeli smo znati?

Kako to on iz glumca naturščika, izvuče ono najbolje, ono čemu se poslije i svijet divi?
– Nikada nisam s njim sjeo pa razgovarao o glumi. On ništa ne komplikuje pa imaš dojam da se ne radi o glumi, već življenju. Kada nešto uradim on mi da sugestije u smislu: ovo treba ovako, ono je dobro, tu ćeš glasnije, itd. To mi se kod njega baš sviđa, ta jednostavnost.

A zna li se naljutiti?
– Paaa, zna, zna bogami. Pošto mi u tih devet mjeseci, svaki dan nije bio a i nije mogao biti baš najbolji, i ljutio se.

A kad je dobro, pokaže li?  – Ne pokaže. Vjerovatno da ja ne bih znao da je dobro i da se trudim da postignem još bolje. Da idem dalje. Nikada mi nije rekao:“Ovo je dobro!“ ili čestitam. Nikada. Šuti Davor i prisjeća se a potom, objašnjavajući nam kako je ipak znao „pročitati Kustu“, navodi i primjer:

– Snimali smo u Babinoj kući. Jedna teška scena sukoba sa ujakom, kada ja po povratku iz Italije zatičem Azru trudnu pošto ju je on silovao. I uglavnom, da ne pretjerujem sa detaljima, ja vičem na njega, on plače…a sve se dešava „u zraku“. Kuća je, naime, dignuta dizalicom, što sam ja u gnjevu učinio, onako kako je ranije ujak radio. Mučna scena, dirljiva…U jednom momentu vidim odozgo svu ekipu i mnoštvo Cigana iz mahale koji su uvijek oko nas bivali i pravili nesnosnu graju, ali ne čujem ništa. Samo odobravajući muk. Muha se čula. A Kusta je zaplakao. Znao sam da je dobro. Na pitanje da li su ga tretirali kao glavnog glumca, Davor, tobože sa ljutnom odgovara: “ Da znaš da i nisu!” A onda brzo, da ne bude zabune, objašnjava kako je sve ispalo onako kako jeste samo zato što niko nije bio GLAVNI! Zašto bi onda i Davor to poželio biti? Iz ovog skromnog mladića, tek na pragu  dvadesetih, često izviri dječak.

Takav je dok priča kako je upisivao pet-šest srednjih škola, a završio, vanredno – najgoru! Jedan razred čak u Bosanskoj Krupi gdje su snimali: “Nije štela, majke mi, sjedio sam i učio.“ Saznajemo da je  završio Nižu muzičku školu, Odsjek harmonika i klavir, a pošao u Srednju gdje je svirao fagot. Nije stigao dalje od prvog razreda. – Nekada sam bio najbolji đak, pa oslabio i, na kraju, dogurao do najgoreg. Poslije sam se ponovo uozbiljio. Djetinjast je i kada priča o putovanjima i kako su „čak tri puta bili u Rimu” – Osladilo nam se, ha,ha,ha… Ili kada za Sinoličku Trpkovu, lijepu glumicu iz filma, kaže: “Dobra je!” Bilo kako bilo, Davor Dujmović plijeni simpatičnošću Novac, kaže, nije u svemu ovome što radi nikakav pokretač.  I ovo što je zaradio otišlo je „kao da ga nije nikada ni bilo“. Ostao je fićo, star osam godina kojeg je kupio od Kuste. – Al dobio sam mjenjač, pride!

Poslije fotografisanja isprobavamo „fiću“ sa strahom. Vozimo se do Alipašinog  polja, sarajevskog naselja gdje Davor stanuje, ali zapravo više kližemo jer zimske gume, rekli smo, tek treba kupiti.

– Ovo ti ja slušam – kaže Dujmović i zagrmi muzika “Zabranjenog pušenja“ Ispod pepeljare vidimo piše: “Zabranjeno pušenje“

Da li je to reklama ili zabrana?
– Svati kako hoćeš – reče Davor i odjuri, ko zna gdje!