Kao vuk samotnjak

Davora Dujmovića, čuvenog Perhana iz Kusturičinog filma „Dom za vješanje“, jedva smo pronašli. Kako smo Davorovi stari znanci, njegova mama nam je otkrila „osamu“ u koju se Davor privremeno sklonio tridesetak kilometara od Sarajeva. Nismo mnogo lutali. Četrdesetak minuta kasnije prepoznali smo opisanu kuću. Ambijent za pravi odmor. Mirno. Priroda božanstvena. Vrata nam je otvorio Davor, pomalo pospan. Uplašila sam se da, od razgovora, neće biti ništa – jer je Davor vrlo ćutljiva osoba. Međutim…

Otkud ti ovdje, i šta radiš u ovoj osami?
– Pa, ne znam, tu sam zato što je tu ljepše nego u Sarajevu.

Dobro, jasno mi je, jer sam upravo stigla iz zagušljivog i smogovitog grada. Nego, reci ti nama: šta ti zapravo, ovdje radiš?
– Ja se ovdje odmaram od svega…Ne mislim od „Doma za vješanje“ i svega što se oko njega dogodilo: od putovanja, festivala, snimanja, razgovora, gostovanja. Odmaram se od ovih svojih dvadeset godina. Biću ovdje pet-šest mjeseci. Namjeravam se dobro odmoriti – za sljedećih dvadeset godina. Valja nakupiti nove snage.

Kako misliš da se odmoriš? Sjedeći i ništa ne radeći? Imaš li možda, neki razrađen sistem za odmaranje…
-Imam sistem. Gledam filmove, čitam knjige…Namjeravam u septembru upisati Književnost. Tako da ovo vrijeme koristim za pripremu za studije. Nemam neki određeni cilj, koji ću poštovati ovih šest mjeseci, a nisam siguran ni da ću znati šta mi je taj cilj, prije nego što prođe pet mjeseci. Tek ću u junu biti načisto – da li ću uopšte studirati.

Pa, čekaj, nisi valjda u tako „strogoj izolaciji“? Moraćeš, valjda, do Sarajeva?
– Ma, nisam. Tri-četiri puta nedjeljno idem put Sarajeva, da obavim neke posliće: da snimim nešto, recimo tog Šantića!

Pričaj malo o tim svojim poslićima, aranžmanima…
-To je, znaš, ono, samo da nije da ništa ne radim. S tim, da ja mogu bez toga. Više volim da nešto – kad počnem i završim. U „Aleksi Šantiću“ ne mogu nešto početi pa završiti, ako to traje pet dana, pa onda opet pet dana… Onda je to više zbog nekih para.

Imaš li još nekih radnih obaveza?
– U stvari, ja radim. To je angažman u „Mjesečevoj predstavi“. Ovdje u Sarajevu, radim je jednom ili dva puta mjesečno. Nedavno sam se vratio iz Londona gdje smo gostovali s predstavom, mjesec i po’ dana.

I, kakav je London?
-Ma, ništa – London. Tamo smo igrali u najčuvenijem ICA Theatre – što je prava čast. Tako da je meni samo to dosta od Londona! Ništa mi više ne treba. U maju idemo u Španiju, pa u Pariz.

Šta si donio iz Londona?
-Donio sam troškove!

Ma, mislila sam na neko iskustvo, neko novo saznanje…
-London je, znaš, baš ono – grad! Još uvijek postoje neke lijepe stvari, kojima nisu dali da uđu u „savremenu mašinu“. Bio sam u Planetarijumu, u Zoološkom vrtu, Hajd parku…

Jesi li vikao nešto u Hajd parku? –
Nisam. Išao sam u Hajd park da šutim.

Pa, čekaj, molim te. Tebi se događaju neke stvari, koje čovjek može samo da sanja, i to o njima tek tako, ćutiš. Nije, valjda, da ti je to baš tako nevažno?
-Ma, nije mi nevažno. Samo mi je bezveze da mi bude važno.

To je put, kojim ti sad ideš. Lijep put!
-Jest, i ja sam tim putem zadovoljan. Ali, znaš ono, snovi su puno ljepši nego stvarnost. Recimo, dok sam ja sanjao o Londonu, bilo mi je puno ljepše nego kad sam bio u njemu.

Ove godine si se baš naputovao. S Kusturicom si bio u Belgiji. Kako je tamo?
– Ma, Belgijanci su bogovi. Mi smo tamo bili internacionalne zvijezde. Čim smo izašli iz aviona, odveli su nas pravo na festival, da ga mi otvorimo. Tamo je bilo prikazano milion filmova, gomila glumaca…mnogo drugačije od Kana, zatvorenijeg tipa. Kad je intenzitet u pitanju, to je isto, samo što tu pršti sva energija, na jednom mjestu. Lijepo je bilo doći iz nekog Sarajeva (u kojem, ono, radiš nešto bezveze) u jedan Brisel gdje su internacionalne zvijezde.

Čitala sam da je film zabranjen za mlađe od 16 godina. Kakav je to štos?
– To je, opet, ono: Belgijanci su bogovi! Pretpostavljam da je to iz više razloga: kao prvo – to je zbog reklama! Ma, djeca spod 16 godina i ne gledaju takve filmove.

To je mamac za one iznad 18? Pa, i za mame i tate?
– Da. Da tata i mama pogledaju film i ustanove zbog čega djeca ne bi smjela to da gledaju. U tome je, valjda, štos. Oni imaju svojih uvijeta, zakona po kojima i to može. To je njihova prilika.

Kad bi sumirao ono sve što si od ovog filma dobio: materijalno, duhovno…
– Materijalno? Nisam ništa dobio.

Ma, čuj, ti si iznad toga!
– Jesam. Dobio sam evo ovo: šansu da uradim sve ovo što sam uradio. To je ovdje jako teško dobiti, gotovo nemoguće. Pod „ovim“ podrazumijevam sve što imam: ovu trenirku…i kosu svoju na glavi, i…ma sve. A to sam dobio od ljudi s kojima sam radio, od ljudi koji me vole. A možda me i ne vole! Od ljudi, koji će ovo čitati…

Ljudi te vole. Zašto bi te mrzili!?
– Pa, ubio sam Boru!

Ih,pa to je film.
– Ma, jest’. Opet se vraćam na ono što sam od filma dobio. A dobio sam to što mogu da odlučujem sam, da mislim. I dobio sam to da ne moram da radim ono što ne volim. Što jeste vel’ka prednost.

Čovječe, Davore, pa to je i velika sreća! Biti slobodan na taj način!? To je vrhunac slobode.
– Da. Takve životne šanse meni liče na ono: možeš odletjeti na Mjesec, ali vidjet’ ćemo.

Ti, si, ipak, uspio da odletiš na Mjesec. Kad se završi ovo tvoje izbivanje, kad prođe tih šest mjeseci neke tvoje nirvane, pretpostavimo, upišeš se na fakultet – gdje će tada biti Davor, glumac?
– Znaš šta, filmom se mislim bavit’ isto kao dosad, al’ do neke određene granice. Kad se prekinem bavit` filmom neću više nikad to raditi. Prekinut` ću zauvijek. Ja sam i počeo glumački život sasvim slučajno. Kad bih ja odlučio da postanem glumac, kad bih upisao Akademiju i počeo da se zalažem i trudim, to ne bi bilo to.

Bio bi to pleonazam! Ti si, u stvari, položio glumu u Klasi profesora Kusturice! Dobio si najveću ocjenu.
– Da! Ovo što je sad ovako, dobro je – jer je spontano. Tako da je bezveze to kvariti.

Ima li poziva za neke uloge?
– Jedini poziv, koji bih ja smatrao pozivom, jeste eventualni poziv iz Njujorka od Kusturice. Bila bi to, opet kažem, eventualno uloga Raskoljnikova u filmu „Zločin i kazna“. To je, ustvari, ono o čemu smo na početku pričali. To bi bilo ono što bih ja počeo, radio dugo i predano, i završio. Odvojio bih opet „pola života“, ali bi vrijedilo. Bio bi to rad kao na „Domu za vješanje“, samo s jednom vel`kom razlikom. Na snimanje „Doma“ otišao sam potpuno nepripremljen. Na tom snimanju izgubio sam mnogo energije, puno kilograma, svega, ali sam se pripremio. Za ovo, eventualno snimanje, dobro ću se pripremiti. Nije to baš priprema za ulogu, to je priprema za sve što me može snaći. Naravno, čitam i Dostojevskog. Valja mi upoznati ljude i vrijeme. Uloga Raskoljnikova jeste još daleko od mene.

Kako ti gledaš na sve ovo što se dešava u zemlji? Interesuje li tebe sve to, i da li uopšte razmišljaš o tome?
– Znaš šta! Deset dana ja nisam postavio antenu za televizor. Gledao sam samo filmove na videu. A novine nisam imao šansi, i da sam htio, da kupim jer kasno ustajem. Tako da ja nisam ništa ni pratio neko vrijeme. To je neki moj sistem. Događalo mi se da, po mjesec dana, nisam gledao televiziju i nisam čitao novine. I onda, kad sam nedavno uključio televizor, na Kosovu – rat! Kad god sam tako, na neko vrijeme „prekidao“ veze sa svijetom, nešto se strašno dogodilo. Ako nije bilo Kosovo, bio je to Agrokomerc…U ovoj zemlji se mora mnogo toga riješiti. Ali, kad se riješi Kosovo, ja ne mogu biti potpuno sretan, jer znam da će opet…Slovenci nešto reći, pa će se raja opet uzbuditi, i sve tako dok se nešto generalno ne uradi.

Šta misliš da može generalno da se uradi?
– Pa, pod tim podrazumijevam vremenski period od najmanje trideset godina. Sve je postalo tako teško, da jedino možeš normalno živjeti, ovako kao ja – izbjegavajući sve društvene faktore, koji me ubiše. Ubiše me, jer nisam u stanju ni knjigu u miru da pročitam, jer tamo negdje, u mojoj zemlji, neki ljudi ginu. Mladen Materić, čovjek koji je režirao „Mjesečevu predstavu“ kaže da stvari uopšte nisu onakve kakve su nekad bile. U stvari, evo banalnog primjera: ova pepeljara nije onakva kakva je nekad bila, zato što ne može biti ista zbog čitave situacije. Da je sve u redu, da su sve ove šolje, džezva, šećer…uredu, onda bi i pepeljara bila ista. Međutim, ako su šolje razbijene, ako se šećer prosuo, ako se džezva izvrnula i izbrljala okolo, ni pepeljara, u tom kršu, ne može ostati lijepa. I ja ne mogu, s užitkom, otresti cigaretu. Vrlo je teško da bilo šta bude u redu, da bude onako kako je zamišljeno i kako bi trebalo biti. Jedina mogućnost jeste da prođe neko vrijeme, da ljudi – mislim na političare i ostale – učine nešto za ovaj narod. Ja sam ubijeđen da naša zemlja mora proći kroz tu vremensku katarzu. To je opet nekih 30 godina, koje su neophodne da narod u sebi, u svojim glavama sve te promjene prebaci na pravi kolosjek.

Emir Kusturica je dobio nagradu AVNOJ-a. Neki su ljudi bili oduševljeni njegovim govorom tim povodom, a neki su mu zamjerili na „kritičkom osvrtu“…
– To, što su neki bili oduševljeni – a neki mu zamjerili, to je onih trideset godina o kojima smo pričali. Taman toliko treba nekim ljudima da shvate neke stvari. On je tu nagradu dobio kad je već imao sve ove druge nagrade van naših granica. To je prva stvar koja je neregularna ali, hajd`, može se nekako i opravdati. S tim što je nezadovoljstvo onih, koji su mu nešto zamjerili, ne može opravdati. To je sve malo složenije nego što izgleda, nego što jeste. Tako da je Emiru to sve bilo užasno naporno. Po logici stvari, kad dobiješ kakvu nagradu, trebalo bi biti sretan. Međutim, Emir nije bio toliko sretan koliko je trebalo.

Zamjeraju mu da je sve svjetske nagrade primio vrlo sretan i zadovoljan, a ovu nagradu propratio je onakvim govorom, što se ne slaže s govorom „zahvalnog“ čovjeka?
– Ma, ne možeš biti sretan kad primaš nagradu zbog njenog fizičkog oblika, njene funkcije i poze. Uvijek zavisi, kao ona pepeljara – od šolji, od svega okolo, od onoga što te okružuje. A okolo je sve razbijeno i slomljeno…I, kako možeš u takvom okruženju biti sretan zbog nagrade. Ako bi bio sretan, bila bi to laž Bilo bi to nešto što je preraslo u mašini, koja neprestano radi…

Kusturica sigurno nije mogao da primi nagradu ćuteći, bez javnog izgovorenog mišljenja o svemu.
– Mislim da je taj govor održao, jer je imao priliku da ga održi. Nije to bilo samo zbog nagrade, već je iskoristio priliku. On nije više od godinu dana pušio, a poslije tog, vrlo emotivnog govora, popušio je cijelu kutiju! Poslije toga kad je bio gost Radija, neki tip iz Mostara pitao ga je:“Voliš li ti ovu zemlju“? Mislim…počinjem se brinut` i počinjem se pitat` da li da govorim ono što zaista mislim. Ako Kusta, poslije takvog govora, popuši kutiju cigara, a neko mu onda postavi pitanje da li voli ovu zemlju…Eeee, to je strava! Doduše, vidio sam putujući, da svugdje u svijetu vlada neka asocijalna napetost, pa i nacionalna. Ali ovdje, kod nas, moraju da prođu onih 30 godina…

Čula sam priču, sad u Sarajevu, da će Emir biti jedan od glavnih u Odboru za osnivanje neke nove stranke, koja će biti opozicija komunistima. To mu, opet, mnogi zamjeraju, tumačeći to čistom lukavošću i željom da dobije što više poena u Americi. Jer, tamo je vrlo popularno ne biti komunista.
– Niti u Americi, niti bilo gdje u svijetu, Emiru nisu potrebni poeni da postigne nešto. Tako da je stvarno bezveze i pomisliti kako će on, trujući miševe moći da dobije nešto više kad je riječ o statusu u Americi. Čovjek je sve postigao. Takvih priča da ti i ja , pričajući o tome, možemo da potrošimo pedeset kilometara trake.

Koliko je tebe opteretila ta euforija oko formiranja novih stanaka kod vas ? Potpisuju se razne peticije i pristupnice. Da li postoji ideologija kojoj bi se ti priklonio?
– Sve ovo, što se sad događa, bilo loše ili dobro, u suštini mora da počne, jer je već počelo vrijeme katarze, počele su da se odmotavaju one godine o kojima smo pričali. E, sad, htio ja ili ne, moram se negdje prikloniti. Moram pomoći da dođe do nekih promijena. Kad to govorim, mislim na sve ljude. Nije dobro gledati to ravnodušno. Ja još uvijek, priznajem, ignorišem sve koliko mogu, jer ni ne znam baš puno o tome. Da, bar, imam neke činjenice, neke argumente, pa da nešto i uradim. Čini mi se da mi, iz dana u dan, samo saznajemo da ništa nismo znali o nečemu o čemu smo mislili da sve znamo.

Kako si ti reagovao na onaj prekid odnosa Slovenija – Srbija?
– Meni je najgore zbog Srbije! Prvi grad, u koji sam ja otputovao izvan mog Sarajeva, bio je Beograd. Nije bitno da li ja idem u Zagreb, Ljubljanu, Pariz. Moji svi putevi vode kroz Beograd. Čitava Srbija je, po meni, malo, uslovno rečeno, civilizovanija od Bosne. A sad čujem kojekakve parole. Ne znam da li još uvijek da volim ljude, koje sam volio. A i Slovenci? Ne znam ko je tu kriv za prekid odnosa. Ali, ko zna zbog čega je to i dobro? Šta me tu najviše nervira…to je odnos prema Kosovu. Jasno mi je da fizički moraju da dođu do kraja, do vrha, sva ta tinjanja i podgrijavanja, jer već postaje nepodnošljivo. Od tog tinjanja nastao je dim, koji guši! Trebalo bi ugasiti tu vatru, da nestane dima. Ovdje u Bosni, mi kao i ostali dio Jugoslavije, na sve to gledamo kao da je film na vidjelu. Neki misle ovako, neki onako, ali svi samo gledaju.

Vidim da se od našeg, prošlog, viđenja mnogo toga kod tebe promijenilo.Vrlo si ozbiljan kad treba, ali me zanima – da li se nešto promijenilo u tvojim razmišljanjima o ljubavi ? Bio si prilično stidljiv, prije godinu dana.
– Ma, kod mene se ništa ne mijenja. To je ona pepeljara, ista, kao kad sam počeo snimati „Oca“. Onda je ona napravljena. I sve što sam uradio, uradio sam bez predomišljanja, savim spontano.

A,ljubav?
– I ljubav je na istom tom nivou. Spontana.

U tvojoj izolaciji, gdje je ljubav? U Sarajevu? Da li si se i od nje izolovao ?
– Ma, nisam. Ova moja izolacija može samo da pospješuje ljubav, jer je ljubav najspontanija i najljepša emocija. Ovdje, u miru, ljubav ima mogućnost da se širi…Ona je tu u mojoj blizini. To je ista ona ljubav od prošle godine.

Kako ti, sa svojih dvadeset godina, gledaš na brak… -Ne gledam uopšte! To je okvir, koji mene uopšte ne interesuje. To je, znaš ono, izvan mog kruga. To je mnogo društveniji faktor od ljubavi.

Lako je tebi kad si uspio da se „uokviriš“, da sve formalne stvari ostaviš van svog okvira
– Ma, taj okvir nije baš tako jak, jer je došao sasvim spontano. Može lako i da otpadne.

Dobro je što nisi tvrdoglav i što nisi od „okvira“ napravio životni princip Ne valja baš biti strog prema sebi i živjeti po principima. Oni malo stežu kaiš slobode
– Tačno. Nisam baš toliko principijelan.

Djeca!? Ima li ih na vidiku?
– O njima ništa ne razmišljam, i neću razmišljati bar sljedećih pet godina. Prvo, to je opet ono – okvir, novi. Moraš prvo imati, barem ja, 100.000 dolara, pa imati djece…

Au, Davore, čovječe, ti baš pretjera?!
– Ma, dobro, čisto figurativno.

Valjalo bi da, iz svega što smo pričali, izvućemo zaključak: tvoja životna filozofija (ako možeš da je imaš s dvadeset godina):
– Čist rokenrol. Novi primitivizam. To je ono što još nije pokvareno, do čega nije doprlo i ne može doprijeti, sve ono ružno što je već zahvatilo ostali svijet, izvan rokenrola. Rokenrol je kao mala zemlja u kojoj svi lijepo žive; Rokenrol je – raj!

Nećeš se ljutiti ako objavimo broj tvog telefona, ako ti bude dosadno da…
-Nemoj, molim te! Propašće mi, skroz, koncepcija izolacije…