Kako hipnotizirati ćurana?

Sudeći po iskustvu Davora Dujmovića, koga upravo gledamo kao Perhana u seriji „Dom za vješanje“, ništa nije lakše nego postati glumac. Dovoljno je imati 14 godina i starmalo lice, a zadesiti se u istoj kafani sa rediteljem kome je baš takav dječak potreban u filmu koji priprema. Ako je taj reditelj Emir Kusturica, a film „Otac na službenom putu“, prvi glumački pokušaj dječaka koji prethodno ni riječ nije izgovorio, čak ni na nekoj školskoj priredbi, lako će postati više od igre. Uspjesi pomenutog filma i malog debitanta, učinili su da Davora, bezmalo kao amajliju, Kusturičin kolega i sugrađanin Zlatko Lavanić angažuje u filmu „Strategija švrake“. Dva uzastopna snimanja bila su sasvim dovoljna da kod adolescenta sineatička infekcija od dječje bolesti preraste u hroničnu. Ubrzo, nekadašnji prvak – odlikaš, koji je u višim razredima Osnovne škole već postao loš đak, dokusuren popravnim ispitom iz hemije na maloj maturi, radije je svoje mjesto vidio u svijetu filma – nego u školskoj klupi.

Vjerovatno zaneseni odličjima, novinskim napisima i fotografijama, sa tim su se složili i dječakovi roditelji. Njihova prebacivanja zbog loših ocijena koja su, doduše kako se sjeća Davor, uvijek bila blaga i bez ćuški, zamijenilo je zadovoljstvo zbog novih izgleda za sinovljevu budućnost. A on je, ipak, stekao srednjoškolsku diplomu prošavši kao vanredni učenik šest različitih škola u kojima su  mu, zarad „filmske slave“, neki nastavnici gledali katkad kroz prste, a neki baš zato bili nepopustljivi. Doba sazrijevanja, pored svjedočanstva sa velike mature, donijelo je Davoru novi momački lik i novu ulogu. Tako je postao Perhan u Kusturičinom filmu i petodijelnoj TV seriji, čije prikazivanje sada obnavlja Davorovu  prošlogodišnju popularnost iz vremena premijere „Doma za vješanje“.

To znači da ga opet često pozivaju novinari i presreću djevojke na ulici. – Novinarima najčešće pričam kako nemam potrebu da pričam. Ti susreti su i kod nas i u inostranstvu ponekad ugodni, ponekad nisu, zavisi od dužine razgovora. Isto je i sa djevojčicama. Ako me neka lijepa djevojčica presretne na lijep način, to onda prija, inače – ne. A moja djevojka? Pa, ćuti i gleda. Šta će? Njeno ime, po njenoj izričitoj želji, ne mogu da kažem. Inače, većina mojih prijatelja je iz svijeta filma i rokenrola. Ja sam, zapravo, od 1984, od prvog snimanja, prestao da komuniciram sa školskim drugovima i družio sam se s ljudima desetak i više godina starijim od mene. Tako je moralo biti, a sada je nemoguće da se vratim.

Uprkos rečenom i doživljenom, Davor negira svaku pomisao da mu je radom na  filmu ipak ukraden dio djetinstva. – Nije meni ukradeno ništa! Bilo bi tako da sam ja sin kakvog bogatog trgovca. Ali s obzirom da moja majka radi kao servirka u obdaništu, a otac kao  privatni prevoznik, najbolje je što je ovako…Oni nikada ne bi mogli da me pošalju u Kan, Brisel, Pariz…Uopšte, do 1984. u ovom životu ja nisam imao velike šanse. Kakve šanse sada ima, Davor teško može da procijeni jer, kako u šali kaže, mada u liku Perhana čini telekinetička čuda, za svojih 20 godina nije kod  sebe otkrio nikakve natprirodne moći, pa ni moć predviđanja. Doduše, Romi s kojima je bio na snimanju gledali su mu u dlan, ali njihova predviđanja smatra naivnim lažima. Zato za sada uživa u prvoj pozorišnoj ulozi igrajući kapetana Skota u sarajevskoj „Mjesečevoj predstavi“, iščekuje manju ulogu u seriji „Aleksa Šantić“ i nada se da će se neka uloga naći za njega i u narednom Kusturičinom filmu. – Sve što sam radio sa Emirom znao sam da je dobro i, dok je tako, svoju  budućnost vidim uz film. Ako to što radim postane loše, misliću šta ću drugo. Nisam nikakve studije upisao jer mi ništa nije bilo prikladno. Najesen ću vjerovatno upisati Književnost, mada nikako sebe ne mogu da zamislim kao profesora u školi. A hoću li od toga biti pametniji glumac, ne znam.

Zanimljivo je da u svim svojim nedoumicama Davor jedino nije nikada pomišljao da započne Studije glume. Izričito želi da nastavi kao naturščik.

– Što se glume tiče, ja ne treba više da učim jer mi je škola sa Kusturicom dovoljna. Zato je „Dom za vješanje“ za mene bio veći, nego za glumca koji je počeo od jedne replike, pa je vremenom napravio 150 filmskih uloga. Za godinu  dana, koliko se snimao film, nauči se na brži i teži način ono što je neko stekao za tih 150 uloga. Zapravo, sve doživljeno mogu podjednako da odigraju i profesionalci i naturščici, ali na različite načine, od kojih se meni više dopada onaj kod naturščika. Jedini nedostatak naturščika je što ne mogu da odigraju nedoživljeno.

Naravno, lako je hipnotisati ćurana kada on i sam diže krila već pri prvom prodornom pogledu novog filmskog lica sa „neistrošenim emotivnim nabojem“. Ali, šta kada lice izgubi čar novog, kada se istroši sve doživljeno iz prve dvije-tri decenije mladalačkog života. Kako tada hipnotisati ćurana, probirljive filmske stvaraoce i čudljive gledaoce? Sa tim problemom, koji često prerasta u pravu moru ili tragediju, suočava se i većina profesionalnih glumaca. Bez trauma savlađuju ga samo oni sa najvećim samopouzdanjem, obrazovanjem i glumačkim umijećem koje spretno i strpljivo koriste da  premoste ponekad više od decenije dug jaz do novog životnog razdoblja i nove vrste uloga. Bez takvog oružja hipnotizer – i sam zauvijek hipnotisan crvenim svijetlom uključene kamere – ostaje u nesretnom raskoraku poput čovjeka koji pokušava da uđe u čamac.

U slučaju Davora Dujmovića rečeno ne znači zlu slutnju, nego upozorenje da se u čamac koji plovi ka festivalskim Mekama valja ukrcati sa obje noge, ili se osloniti na onu koja je ostala na čvrstom tlu i odlučnim korakom krenuti drugim pravcem. U protivnom, raskorak se završava padom u mutni plićak na obali nezadovoljstva, sa koje je neizdržljivo bolan prizor čamca koji u filmske snove otplovljava uvijek sa novim i novim debitantima.