Svijet kao ćuran

U zbilji: Perhan je Davor Dujmović, dječak od 19 godina, Sarajlija. Završio je vanredno srednju školu (ne želi da kaže koju). Ispite je polagao dolazeći sasvim anonimno i pokušavajući da očima ne oda da je glumac koji za sobom ima tri snimljena filma (glumio je u „Ocu na službenom putu“ starijeg sina u porodici, u „Strategiji švrake“ i sada u „Domu“). U oba Kusturičina filma svira na harmonici. Kod te konstatacije rado priznaje da ima završenu još jednu školu (Niža muzička). Ima mlađeg brata i sestru, oca i majku. Porodica je već navikla da ima jednog glumca i, kako Davor kaže, to svi u kući doživljavaju sasvim normalno.

Kako si dospio na film?
– Sasvim slučajno, Kusta me je našao u kafani „Dalmaciji“ gdje sam sjedio sa ocem. Kasnije su me (poslije „Oca“) pozvali na snimanje.

Da li svoju budućnost vezuješ za film, ili, možda misliš da kada snimanja prestanu ponovo budeš neki učenik?
– Film ću napustiti kada to postane loš posao, a postaće loš onda kada ja odem (dodaje kroz smijeh)

Neko je već rekao da ćeš poslije prikazivanja ovog filma postati  najpoznatiji Ciganin na svijetu. Kako na to gledaš?
– Film je izvanredan i vjerovatno će mi to omogučiti. 

Je li bilo teško raditi, i možeš li nam ispričati neke zanimljivosti sa snimanja?
– Bilo je gotovo nezamislivo naporno, istovrameno bilo je toliko lijepo da se niko nije ni pomislio odreći tog posla.  Radili smo devet mjeseci. Počeli na temperaturi od oko plus 40 stepeni i dospijevali u velike hladnoće. Film je iz ciganskog života. To me prisiljavalo da i po velikoj zimi hodam bos i u gaćama. U Milanu sam, recimo, plivao u kanalu na minus 15 stepeni. To je bilo nemoguće. Kada izronim iz vode u koju mi je palo neko zlato ja treba da kažem „jebem ti vodu“, ali sam to od silne zime nekoliko puta zaboravljao, pa sam morao scenu ponavljati.

Film je, kažu oni koji su ga gledali, toliko tužan da su i članovi ekipe gledajući neke scene plakali za vrijeme snimanja?
– Jesu. I to je zapravo najnevjerovatnije. Ja nisam plakao jer sam snimao te tužne scene. Ali, zamislite kada ljudi plaču pored sve buke, kablova, kamere, reflektora, to su činjenice koje zaista mnogo govore. Jer to više nije bio film. To je bila istina za sve nas.

Je li bilo teško uklopiti se u život Cigana, navići se na nešto što je za  tebe bilo novo, nešto što je običan svijet koji tek proniče u tu civilizaciju poseban doživljaj?
– Bilo je teško. To je za mene u početku bilo isto kao da radim sa Svemircima. Međutim, oni su bili izvanredni. Veoma brzo su nam se prilagodili. Najveći kontakt, ja, recimo, u filmu ostvarujem sa Ljubicom Adžović – ona mi je baka. I bilo je lijepo raditi s njom. Nevjerovatno, ali ona nije ništa glumila. Ona se samo ponašala onako kako joj je Kusturica govorio, i svemu je dodavala svoje ogromno životno iskustvo.

Koja je najčvršća spona koja je ekipu držala na okupu?
– Naravno, to je Kusturica, nevjerovatan autoritet i poslije toga drugarstvo koje se razvilo među nama.

Ti si tragični junak filma, najčešće usamljen ili sa ćuranom. Koja vas je sudbina vezivala?
– Ćuran je zapravo jedini uvijek na mojoj strani. Uvijek je u mojim snovima. Po sopstvenoj želji, otjerao sam ga od sebe kada sam pošao da prosim Azru, jer tada sam već postao odrastao i samostalan, ali sam mu se ubrzo poslije toga u mislima vraćao. Međutim, ćurana je zadesila zla sudbina. Prema  scenariju ga je pojeo moj filmski ujak. Ali to mi nimalo nije smetalo da i kasnije sav svijet doživljavam kao nekog boljeg ili lošijeg ćurana.

Film je ljubavna priča, ima tragičan kraj. Perhanov lik se razvija od dvanaestogodišnjeg dječaka do oca, koji na kraju gine. Reci nam, Davore, kako si kao glumac preživio toliku transformaciju i kako si doživio svoju filmsku ljubav?
– Prvo sam morao da naučim da je za Ciganina žena posjed, i da u ljubavi nema velikih čuda i iznenađenja. Ali, kako ja zapravo nisam „cio Ciganin“, pola sam vojničko kopile, ja sve to drugačije doživljavam. Međutim, lik Perhana je građen tako da na kraju i on sam postaje negativac, pa kako su već i svi ostali negativni junaci filma pobijeni, ne preostaje ništa drugo nego da Kusturica na kraju „ubije“ i mene.

Kako gledaš na to svoje filmsko „sazrijevanje“. Postao si i otac?
– Svih devet mjeseci snimanja ja sam živio sa scenarijem, pa mi je to postalo sasvim normalno. Međutim, u filmu ima toliko čuda da je to što ja dobivam sina još najnormalnije.

Otkrij nam neke od tih “čudesnih“ scena
– Pa, ako već prihvatamo tu činjenicu da film govori o Ciganima, narodu koji je maštovit, koji vjeruje u trista čuda, onda je sve ono što je Kusturica u filmu uradio uklopljeno u taj svijet i doima se kao jedino moguće. Recimo, kada moja filmska supruga umire na porođaju, ona odlazi u nebo, ja u prvim scenama također letim na 42 metra visine… uostalom vidjećete…

Film je rađen na ciganskom jeziku. Kako je išlo učenje?
– Krasno. Prvo moraš da naučiš da psuješ, a kasnije sve ide samo od sebe.

Možeš li nam za kraj reći nešto i o svojoj glumačkoj strategiji. Šta za tebe znači glumiti? Radio si sa naturščicima, ali i sa glumcima kao što su Miki Manojlović i Bora Todorović.
– Bliža mi je gluma naturščka. A u osnovi, svi, i jedni i drugi urade onako kako im režiser kaže.

Kakav je režiser Kusturica?
– Nisam radio za mnogo reditelja da bih ga mogao porediti, ali za mene je on najbolji.

Premijera je sutra navečer. Kako je očekuješ, jesi li smiren? Činjenica je da ćeš poslije prikazivanja filma biti poznato lice u cijelom svjetu.
– Volio bih da se sve ovo što prije završi. Da publika kaže svoje. Onda ću biti potpuno miran. Ovako sam još uvijek u nekom čudnom stanju. Najteže mi je  misliti o tome šta zapravo svi ti ljudi misle o meni i o filmu.
Ali to sve  traje na sreću mnogo kraće i od samog snimanja i od samog filma.

Untitled Document